2 Kings 19

1A kad to ču car Jezekija, razdrije haljine svoje i veza oko sebe kostrijet, pa otide u dom Gospodnji. 2I posla Elijakima, koji bijaše nad dvorom, i Somnu pisara i najstarije sveštenike obučene u kostrijet k Isaiji proroku sinu Amosovu.

3I rekoše mu: ovako veli Jezekija: ovo je dan nevolje i kara i ruga; jer prispješe djeca do porođaja, a nema snage da se rode. 4Da ako je čuo Gospod Bog tvoj sve što reče Ravsak, kojega posla car Asirski gospodar njegov da ruži Boga živoga i da ga vrijeđa riječima, koje je čuo Gospod Bog tvoj; pomoli se za ostatak koji se nalazi.

5I dođoše k Isaiji sluge cara Jezekije. 6I reče im Isaija: ovako recite gospodaru svojemu: ovako veli Gospod: ne plaši se od riječi koje si čuo, kojima huliše na me sluge cara Asirskoga. 7Evo, ja ću pustiti na nj duh, te će čuti glas i vratiti se u svoju zemlju, i učiniću da pogine od mača u svojoj zemlji.

8I tako vrativši se Ravsak nađe cara Asirskoga gdje bije Livnu, jer bješe čuo da je otišao od Lahisa. 9A on ču za Tiraku cara Huskoga gdje kazaše: evo ide da se bije s tobom. Zato opet posla poslanike k Jezekiji govoreći:

10Ovako recite Jezekiji caru Judinu: nemoj da te vara Bog tvoj, u kojega se uzdaš govoreći: neće se dati Jerusalim u ruke caru Asirskom. 11Eto čuo si šta su učinili carevi Asirski svijem zemljama potrvši ih sasvijem; a ti li ćeš se izbaviti?

12Jesu li narode koje satrše oci moji izbavili bogovi njihovi, Gosance, Harance, Resefe i sinove Edenove, koji bijahu u Telasaru? 13Gdje je car Ematski i car Arfadski i car od grada Sefarvima, od Ene i Ave?

14A kad Jezekija primi knjigu iz ruku poslanika i pročita je, otide u dom Gospodnji, i razvi je Jezekija pred Gospodom. 15I pomoli se Jezekija Gospodu govoreći: Gospode Bože Izrailjev, koji sjediš na heruvimima, ti si sam Bog svijem carstvima na zemlji, ti si stvorio nebo i zemlju,

16Prigni, Gospode, uho svoje i čuj; otvori, Gospode, oči svoje i vidi; čuj riječi Senahirima, koji posla da ruži Boga živoga. 17Istina je, Gospode, opustošili su carevi Asirski one narode i zemlje njihove; 18I pobacali su bogove njihove u oganj, jer ne bijahu bogovi, nego djelo ruku čovječijih, drvo i kamen; zato ih potrše.

19I zato, Gospode Bože naš, izbavi nas iz ruku njegovijeh, da poznadu sva carstva na zemlji da si ti Gospode sam Bog.

20Tada posla Isaija sin Amosov k Jezekiji, i poruči mu: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: uslišio sam za što si mi se molio radi Senahirima cara Asirskoga. 21Ovo je riječ koju izreče Gospod za nj: ruga ti se i potsmijeva ti se djevojka, kći Sionska, za tobom maše glavom kći Jerusalimska. 22Koga si ružio i hulio? i na koga si podigao glas? i podigao u vis oči svoje? Na sveca Izrailjeva.

23Preko poslanika svojih ružio si Gospoda i rekao si: s mnoštvom kola svojih izidoh na visoke gore, na strane Livanske, i posjeći ću visoke kedre njegove i lijepe jele njegove, i ući ću u krajnji stan njegov, u šumu njegova Karmila. 24Ja sam kopao i pio vodu tuđu, i isušio sam stopama svojim sve potoke gradovima.

25Nijesi li čuo da ja to odavna činim i od iskona da sam tako uredio? sada puštam to, da prevratiš tvrde gradove u puste gomile. 26Zato koji u njima žive iznemogoše, uplašiše se i smetoše se, postaše kao trava poljska, kao zelena travica, kao trava na krovovima, koja se suši prije nego sazri.

27Znam sjeđenje tvoje, i polaženje tvoje i dolaženje tvoje znam, i kako bjesniš na me. 28Jer bjesniš na me, i tvoja obijest dođe do mojih ušiju; zato ću metnuti brnjicu svoju na nozdrve tvoje i uzdu svoju u gubicu tvoju, pa ću te odvesti natrag putem kojim si došao.

29A tebi ovo neka bude znak: ješćete ove godine što samo od sebe rodi, i druge godine što opet samo od sebe rodi; a treće godine sijte i žanjite i sadite vinograde i jedite rod s njih. 30Jer ostatak doma Judina, što ostane, opet će pustiti žile ozdo i roditi ozgo. 31Jer će iz Jerusalima izaći ostatak, i iz gore Siona, koji se sačuvaju. Revnost Gospoda nad vojskama učiniće to.

32Zato ovako veli Gospod za cara Asirskoga: neće ući u ovaj grad niti će baciti amo strijele, neće se primaći ka njemu sa štitom, niti će iskopati opkopa oko njega. 33Vratiće se putem kojim je došao, a u grad ovaj neće ući, veli Gospod. 34Jer ću braniti taj grad, i sačuvaću ga sebe radi i radi Davida sluge svojega.

35I istu noć anđeo Gospodnji izide i pobi u okolu Asirskom sto i osamdeset i pet tusuća; i kad ustaše ujutru, a to sve sami mrtvaci. 36Te se podiže Senahirim car Asirski, i otide, i vrativši se osta u Nineviji. I kad se klanjaše u domu Nisroka boga svojega, Adrameleh i Sarasar sinovi njegovi ubiše ga mačem, a sami pobjegoše u zemlju Araratsku, i na njegovo se mjesto zacari Esaradon sin njegov.

37